- Piše: Tomica A. Milović
Predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica, govoreći o radu i položaju sudova i sudija, javno je postavila pitanje i na njega dala odgovor: „Može li sudija sa platom od 650 eura da sačuva moralnost? Ne može!“ Na ovaj način je otklonila svaku dilemu da li ostati moralan ili postati nemoralan zbog materijalne ili neke druge lične koristi. Naravno, postati nemoralan?! I pitanje i odgovor nedostojni su i neprimjereni za nekoga ko nije takozvani obični čovjek već osoba od misli i određenog stepena obrazovanja. Osoba koja bi morala biti zatočenik istine, slobode i pravde, pa samim tim, podrazumijeva se, i zatočenik morala. Osoba koja bi fenomen morala trebalo da posmatra sa mnogo šireg i komleksnijeg, nikako sa trgovačkog aspekta. Nikako s aspekta njegove tržišne vrijednosti, već onako kako se moral posmatrao i vrednovao u antičko doba, a kasnije kroz period hrišćanskog učenja, do dana današnjeg.
Stav Vesne Medenice mogao bi se, bez imalo rezerve, okarakterisati kao ruganje moralu. Svođenje morala (dobra) na puki novčani izraz. Utjerivanje morala u sebične, uskogrude i potrošačke kalupe, najprizemniji je vid manipulacije njegovom univerzalnom civilizacijskom vrijednošću. S vrijednošću koju čovjek propisuje i prisvaja kao svoje dobro, a sve da bi se ostvario i potvrdio kao biće od integriteta i dostojanstva. Kao biće slobode. Kao biće dobra, a ne zla.
Moral je duhovni, ne materijalni ili materijalistički proizvod. Koliko će on biti prisutan u svakodnevnom životu, ne može niti smije zavisiti od količine novca u opticaju. Ili od količine drugih materijalnih dobara koje se čovjeku nude kao afrodizijak, ne bi li postao moralan. Jednostavno, čovjek je moralan (dobar) ili nemoralan (zao), trećeg nema. Zalud jednom sudiji (i bilo kome drugom) svi novci „monetarnog fonda“, neće postati moralan, ako on to ne umije. Ako mu moralnost „nije u krvi“. Ako je od njega čovještvo miljama udaljeno. Čovještvo kao suština morala i njegova glavna hrana, glavna vodilja i odrednica. Sudija kome vođenje sudskog procesa ne usmjerava zakon, kojem dosezanje pravde ne predstavlja „božju zapovijest“, ne može se smatrati sudijom. On nije zatočenik zakona, već slijepi poslušnik na povocu nekih drugih, u suštini demonskih sila (mržnja, osvetoljubivost, koristoljubivost,...). Kada optuženik ide sudiji, morao bi biti siguran da ide u susret pravdi. Da ide u susret pravdi, a ne dželatu, ne na giljotinu koja mu je unaprijed namijenjena. Giljotinu koja nije posljedica utvrđenog činjeničnog stanja, već nemilost sudije, njegovog nečovještva, odnosno nemoralnosti.
Iako se o fenomenu morala počelo razmišljati i diskutovati još od antičkih vremena (naročito od Platona i Aristotela), on se do dana današnjeg različito shvata i tumači. Zavisno od toga ko to čini, iz kojih motiva, iz kojih ideoloških, političkih, klasnih i drugih busija. Ipak etika (nauka o moralu), polazila je i polazi od pretpostavke da je suštinski i noseći stub morala, činjenje dobrih djela. Bez ispunjenja te pretpostavke, moral ne može postojati i opstajati. Moral je, dakle, ogledalo dobra. U skladu s tim, ako hoćemo da dobro dominira nad zlom, svaka ljudska radnja mora biti izvršena na moralan način. Na ovim pozicijama, na pozicijama dobra, utemeljeno je antičko učenje o moralu.
Pojavom hrišćanstva i hrišćanske etike, počinje da se stavlja naglasak na takozvani „moral dužnosti“. Poseban doprinos ovakvom shvatanju morala dao je Imanuel Kant, rodonačelnik njemačke klasične filozofije idealizma. On je zaključio da nema istinskog moralnog djela ako subjekat (čovjek-pojedinac, grupa, klasa, vlastodržačka elita...), tom djelu nije pristupio tjeran sopstvenim uvjerenjima da je to njegova dužnost. Samo takvim pristupom činjenju dobra, moguće je dosegnuti istinsko, univerzalno moralno stanovište. Ovakav stav o moralu neminovno produkuje kazne za kršenje moralnih načela i normi, moralnih zapovijesti. Te kazne se manifestuju kroz osjećaj griže savjesti, osjećaj stida zbog nevaljanog, nemoralnog, nečojskog ponašanja. A što sve zajedno korespondira sa suštinskim shvatanjem čovjeka kao individue stvorene po božjem projektu.
Crnogorski filozof Slobodan Tomović, jednom prilikom je zaključio: „Fenomen morala je upravo u tome što je, kao ni jedan drugi, tako jednostavan za sud prosječnih ljudi, a tako komplikovan za sud ljudi od misli“. Pitanje i odgovor Vesne Medenice s početka ovog teksta, to i potvrđuju.